Počinjem u ime Allaha Milostivog Samilosnog, Gospodara Sudnjega Dana, i neka je mir i spas na Allahovoga i našega miljenika, posljednjeg poslanika, Muhammeda, ﷺ.

Inspirisan sam da pišem o ovom velikanu (Ebu Hanifi) iz puno razloga, jedan od njih je svakako i ljubav koju osjećam prema njemu, a to je ljubav vjernika prema učenjaku koji je, uz Allahovu pomoć, štitio ovu našu lijepu vjeru. Jedan od razloga je takođe i što se u našoj sredini praktikuje mezheb ovog velikog Imama o kojem većina nas ne zna više od toga da mu je ime bilo Ebu Hanife, s tim da mu to i nije ime već nadimak po kojem je poznat.

Svakako da me inspiriše da pišem o ovom velikanu ummeta i to što se kod nas nažalost proširilo puno negativnosti o ovoj velikoj ličnosti ili tačnije njegovom mezhebu, pa ovaj mezheb kritikuju oni koji po svim pravilima ne bi smjeli da progovore ni slova o ovoj vjeri zato što uglavnom nisu učili iz ove vjere ništa više od arapskoga pisma koje u većini slučajeva zamuckuju, a ako nešto i jesu učili i naučili tim prije ne bi smjeli da zabadaju svoje zube u meso bilo kojeg islamskog učenjaka zbog opasnosti od toga. Zato ne treba da nas čude riječi Abdulaha ibn Davuda el-Hurejbija: ‘Ljudi se u pogledu Ebu Hanife dijele na dvije skupine: neznalice i zavidnike.’ (Tehzibul-kemal, 29/441)

A sa druge strane imamo ummet i ogroman broj islamskih učenjaka koji su potvrdili imamet ovom velikom imamu i nema razilaženja među njima da je njegov mezheb jedan od priznatih ehli sunnetskih mezheba i da je slijeđenje istog ispravan put praktikovanja ove vjere, tim prije što je taj mezheb kod nas na snazi već više od 500 godina.

Namjera mi je da napišem što kraći tekst jer sam svjestan da većina ljudi kada ugleda dugačak tekst ne čita ga, a zbog toga ću morati da izostavim ogroman dio o ovom velikom Imamu, koji zaslužuje da bude napisan, zbog toga tražim oprost od Allaha.

Njegovo puno ime je Ebu Hanife Nu’man ibn Sabit ibn Nu’man ibn Merzuban. Iako ima razilaženja po pitanju mjesta njegovog rođenja, najvjerovatnije da je to bilo u Kufi, 80. godine po Hidžri (689. godine po gregorijanskom kalendaru). Perzijskog je porijekla. Predaja kaže da je njegov otac Sabit posjetio jedne prilike Aliju, r.a., te je Alija r.a. uputio Allahu dovu za bereket u njihovoj porodici.’ (Tarihu Bagdad, XII/326) Uzvišeni Allah je po svemu sudeći primio ovu dovu i kako pristoji Njegovoj Uzvišenosti i Veličanstvenosti, dao i više te je ovaj Imam bio bereket svojoj porodici i bereket za čitav islamski svijet. Rodio se u vrijeme najmlađih ashaba i prenosi se da je vidio ashaba Enesa ibn Malika kada je ovaj dolazio u Kufu.’ (Sijer el-‘alam en-nubela, VI/391)

Dakle imam Ebu Hanife, ovaj veliki imam, stekao je titulu imama u vremenu tabina, u vremenu onih koji su svoje znanje stekli direktno od velikana među drugovima Allahovog Poslanika ﷺ. Također, stekao je titulu imama u vremenu kada su se pojavile razne akaidske frakcije, u tome teškom vremenu pokazao se kao dosljedni sljedbenik Allahovog poslanika ﷺ i ispravne akide.

Za razliku od ostale trojice velikih imama ovoga ummeta, neka je Allahova milost i oprost na sve njih, Imam Ebu Hanife nije se počeo baviti naukom u ranoj mladosti, već je u početku svoga života bio uspješan trgovac, pa se obogatio, što mu je kasnije koristilo u pomaganju svojih studenata.

Na studiranje ga je podstakao veliki učenjak, također iz reda tabina, Amir eš-Šabi, koji će kasnije postati i njegov učitelj. O tome Ebu Hanife priča: ‘Jedanput sam krenuo na pijacu da prodajem svoju robu i usput sam sreo poznatog učenjaka Eš-Šabija. Nazvao sam mu selam, a on me je upitao: ‘Kuda, mladiću?’ Odgovorio sam: ‘Na pijacu.’ On je na to rekao:
‘Kada ćeš već jednom trgovinu zamijeniti džamijom i studiranjem islamskih nauka?’ Bez puno oklijevanja odgovorio sam mu: ‘Ja slabo posjećujem znanstvene kružoke i nemam vremena za to.’ Tada mi je on vrlo ozbiljnim tonom kazao: ‘Mladiću, ne smiješ zapostaviti studiranje šerijata, jer ja u tebi prepoznajem vrlo inteligentnog i nadarenog studenta.’ Nisam mogao ni zamisliti da će riječi tog učenjaka ostaviti toliki trag na mene. Nedugo nakon toga ja sam prepustio pijacu drugima, a posvetio sam se proučavanju islamskog znanja i Allah mi je dao bereket u tome.’ (El-‘ikdul-ferid, II/415)

Prenosi se da je znanje sticao pred 4000 islamskih učenjaka, a posebno se ističe Hamad ibn Ebi Sulejman, pred kojim je učio 18 godina. Učio je i kod Šu’be, vodećeg muhaddisa. Šu’be je bio mnogo naklonjen Ebu Hanifi. Učio je i kod Ata ibn ebi Rabbaha, a Ata ibn ebi Rabbah je jedan od najpoznatijih tabina koji se družio sa većinom ashaba i stekao ogromno
znanje pred njima.

Od drugih muhaddisa Mekke čije je časove Imam pohađao bio je ‘Ikrime. On je bio sluga i učenik Abdulaha ibn Abbasa r.a., koji ga je uz veliku brigu i pažnju školovao, učinivši ga tako sposobnim da je on, za svoga života dao Imamu Ebu Hanifi dozvolu da može izdavati fetve.

Ako bi nabrajao sve eminente i priznate islamske učenjake, uglavnom tabine, pred kojima je ovaj veliki učenjak i Imam sticao znanje morao bi o tome napisati knjigu, a to mi nije cilj ovim tekstom.

Što se tiče njegovog fizičkog izgleda, brojne su predaje koje govore da je Ebu Hanife bio izrazito lijep i da je uvijek koristio najljepše mirise. Pored fizičke ljepote i inteligencije, Ebu Hanifu je posebno krasila ljepota islamskog ahlaka i pobožnosti. O tome je Jahja el-Katan rekao: ‘Boravili smo kod Ebu Hanife i slušali njegova predavanja i, tako mi Allaha, kada bih ga pogledao, na njegovom licu prepoznavao sam tragove bogobojaznosti.’ (Tarihu Bagdad, str. 355)

Kad je u pitanju njegova bogobojaznost, na najbolji način ga je opisao njegov najpoznatiji učenik i onaj koji je najviše vremena provodio sa njim, Ebu Jusuf, a on kaže: Ja sam ga zapamtio (Ebu Hanifu) kao čovjeka koji je bio daleko od harama, kao učenjaka koji o Allahovoj vjeri nije govorio bez znanja i dokaza. Volio je pokornost Allahu, a svim srcem je mrzio griješenje. Puno se odricao od dunjaluka. Mnogo se žrtvovao u stjecanju znanja ali isto tako i u stjecanju imetka pa je bio neovisan o drugim ljudima. Nije bio pohlepan i bio je daleko od ogovaranja. Nikada nikoga nije spomenuo osim po dobru. (Es-Sajmeri, Ahbar Ebi Hanife ve ashabihi, str. 42) Rekao je Ibnul-Mubarek: ‘Nisam vidio poniznijeg i blažeg čovjeka, niti čovjeka ljepšeg ponašanja i ahlaka od Ebu Hanife.’ (Sijer el-‘alam en-nubela, VI/400) A Hadžer ibn Abdul-Džebbar govorio je: ‘Ljudi u naše vrijeme nisu vidjeli plemenitijeg čovjeka od Ebu Hanife i niti je ko više poštivao i uvažavao svoje prijatelje od njega.’ (Tehzibul-kemal, XXIX/439)

Tako je imam Ahmed za njega rekao: ‘Ebu Hanife je bio primjer u znanju, pobožnosti, asketizmu i čežnji za ahiretom.’ (Ukudul-džuman, str. 193)

Imam Šafija rekao je: ‘Ljudi u fikhu ovise o Ebu Hanifi.’ (Tarihu Bagdad,
13/346)

Na ove Šafijine riječi, imam Zehebi je dodao: ‘Neosporna je činjenica da Ebu Hanifi pripada imamet u fikhu.’ (Sijer e’alam an-nubela, 6/403) A Abdulah ibn Mubarek rekao je o njemu: ‘Najveći učenjak u fikhu je Ebu Hanife, i ja nisam sreo fakiha poput njega.’ (Tehzibul-kemal, 29/430) Također je rekao: ‘Ako neka vjerska predaja zahtijeva mišljenje i objašnjenje, onda je mišljenje Malika, Sufjana Sevrija i Ebu Hanife najmeritornije, a od njih trojice mišljenje Ebu Hanife je najljepše, najpreciznije i logički najpovezanije, jer Ebu Hanife je bio inteligentniji od spomenute dvojice učenjaka.’ (Tarihu Bagdad, 13/343)

Iako ima razilaženja, najvjerovatnije da je Imam Ebu Hanife preselio na Ahiret 150. godine po Hidžri, u sedamdesetoj godini života.

A o njegovoj dženazi Hasan ibn Jusuf prenosi sljedeće: ‘Kada je umro Ebu Hanife, ljudi su u sedam navrata klanjali dženazu, zbog velike gužve i ogromne posjete na njegovoj dženazi.’ (Tehzibul-kemal, 29/444)

Neka se Allah smiluje imamu Ebu Hanifi, nesumljivo jednom od najvećih islamskih učenjaka svih vremena, čovjeku koji je iza sebe ostavio more znanja, pravnu školu čiju ispravnost i utemeljenost svjedoči ummet, plejadu učenika to jest učenjaka koji su iza sebe ostavili mnogobrojna djela iz fikha, usuli fikha i ostalih islamskih nauka. Njegovoj pravnoj školi danas pripada blizu milijardu muslimana (preko 60%) širom svijeta, a to prihvatanje kod naroda svjedoči njegovu bogobojaznost i iskrenost, a opet Allah najbolje zna.

On je bio i ostao primjer iskrenog i ispravnog slijeđenja sunneta poslanika Muhammeda, salAllahu alejhi ve selem. Molimo Allaha da ga obaspe Svojom neizmjernom milošću, zbog toga što je učinio za islamski ummet, da mu oprosti grijehe i da ga nastani u najvećem i najljepšem Džennetu pa da bude komšija onima koje je najviše voleo, da bude komšija našeme Miljeniku ﷺ. i njegovim časnim drugovima.

Piše: Edin Salihović

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo vas napišite vaš komentar ovdje
Molimo vas unesite vaše ime ovdje