Ubijali su ashabe Allahovog poslanika ﷺ a ubijanje svinje smatrali fesadom na Zemlji

0
67
Haridzije - Ubijali su ashabe Allahovog poslanika

Ubijali su ashabe Allahovog poslanika ﷺ a ubijanje svinje smatrali fesadom na Zemlji

Pripremio: Miralem Misini, apsolvent na postdiplomskom studiju pri Islamskom univerzitetu u Medini

________________________________

Slučaj Abdullaha ibnu-l-Hababa ibnu-l-Eretta, koji je prema nekima sahabija, baš kao i njegov babo, nas podsjeća da je juče kao i danas, te da se historija vrlo često zna ponoviti, no nažalost, mi koji smo nekada bili opisivani kao narod koji čita i piše, više to nismo. Tako da kao takvi, ne poznavajući našu sopstvenu historiju, kao muslimani vazda budemo ujedeni iz iste rupe i po nekoliko puta.

Naime, ovaj je ashab sa svojom ženom prolazio pored mjesta Nehrevana, koje je bilo blizu današnjeg Bagdada. Ovaj plemeniti ashab je vodio svog magarca kojeg je jahala majka njegovog budućeg djeteta

, a koja je onda bila već u poodmakloj fazi trudnoće, tačnije blizu samog porođaja. U tom vremenu su baš na tom prostoru harale haridžije, koji su onda ustali protiv Alije ibn Ebi Taliba, Allah njime zadovoljan bio. Svi su složni kako su isti u to vrijeme po Zemlji svakojakog fesada činili, krvi na sve strane proljevali i nije bilo zabrane a da je nisu oskrnavili.

Kada je skupina od Haridžija ugledala Abdullaha ibn Habbaba sa svojom ženom, odma su ga verbalno napali, da bi ga naposljetku upitali jesu li ga uplašili, na šta je on potvrdno odgovorio. Oni su mu samo ukratko rekli: ‘Nemoj se bojati, nikakav te zlo neće zadesiti.’ Nakon što su saznali da se radi o poznatom čovjeku, sahabiji sinu sahabije, zamolili su ga da im prenese kakav hadis Poslanika ﷺ na šta im je on od svoga babe a on od Poslanika prenio poslanikove riječi: “Doći će do fitne-nereda u kojoj je onaj koji sjedi (drži se podalje od fitne) bolji od onoga koji je ustao, kao i onaj koji stoji bolji od onoga koji hoda (ka neredu)…[1] 

No, ne zaustaviše se tu. Nastaviše dalje sa njim, pa ga upitaše šta on misli o Ebu Bekru i Omeru, na šta on nemaše šta drugo do riječi hvale za njih dvoje, Allah njima zadovoljan bio. No i dalje staše oni njega zapitkivati pa ga upitaše o Osmanu, o prvom djelu njegove vladavine kao i o kraju njegove vladavine. A on im kratko odgovori kako je Osman, na početku tako i na kraju, uvijek bio u pravu. No, ne zadovoljiše se ni sa tim, već ga naposljetku upitaše o Aliji, tačnije o njegovom mišljenju o njemu prije i posle tahkima – davanje prava na sud [2]. A on im onako ponosno sasu u brk i reče im doslovno: ‘On je o Allahu daleko učeniji od vas, i on se do svoje vjere daleko više od vas drži!’ A oni mu, kao što danas vrlo često kod nekih koji poput muhe kada se oko rane sakupe, i krenu druge paušalno osuđivati, odgovoriše: ‘Ti samo strast svoju slijediš, a ljubav prema ljudima na osnovu imena izgrađuješ, a ne na osnovu djela njihovih. Tako nam Allaha, ubićemo te smrću kakvu svijet nije vidio!’ Zatim ga ščepaše, i njega i njegovu uplakanu ženu i zavezaše ih za nekakve obližnje palme.

U tom, pored njih prođe nekakva svinja pa je neko od haridžija ubi, na šta mu njegovi saborci prigovoriše riječima: ‘Zar nered na Zemlji siješ! Kako to da si ubio svinju štićenika-kršćanina?!’ Na to ovaj ode do vlasnika svinje, zatraži od njega halala i poda mu nešto kako bi ga time zadovoljio. Također se veli da je u tom času pala kakva hurma sa obližnjih palmi, koju neko od haridžija uze i prinese na usta, no međutim neko ga od prisutnih haridžija ukori riječima: ‘Zar da je bez izuna i naknade pojedeš!?’ Na šta ovaj uplašeno ispljunu hurmu iz usta. Kada Abdullah ibn Habbab ugleda to što se dogodilo sa svinjom i hurmom, osjeti olakšanje, i dozu pozitivnosti pa im reče: ‘Ako ste iskreni u ovome što ste malo prije učinili, onda za mene od vas nema straha. Jer ja sam musliman, koji u Islamu nije nikada nikakvu novinu učinio nije, a uz to i sami ste mi malo prije eman-zavjet o sigurnosti dali, onda kada ste rekli: ‘ Nemoj se bojati, nikakav te šer neće snaći.’

Nakon što Abdullah to izusti, ovi ga samo položiše i kao običnu stoku zaklaše… Krv plemenitog ashaba se kao kakvo pravolinijsko korito koje najviše sličiše ispruženoj pertli kakve nanule, uli u rijeku. Kada su sa njim okončali, krenuše ka njegovoj ženi, koja onda bijaše u poodmakloj trudnoći, a kada ona spozna njihovu namjeru, reče im: ‘Zar ne vidite da sam trudnica, zar se Allaha ne bojite!?’ A oni joj, kao svaki bezdušni krvnici, zaklaše i stomak rasporiše. U momentu kada su nju klali, taj prizor su ugledale nekakve tri žene, iz plemena Taja, koje su se onuda našle, pa su sve tri hrabro krenule da odbrane jadnicu, no krvnici ne da nisu odustali od svoje namjere, već isto učiniše i sa tim ženama, svo troje su zaklali.

Tako se okončaše plemeniti životi hrabrih i vrlih ljudi, među kojima bijaše i lijepi ashab poput mjeseca kojeg je lice našeg resula obasjalo. Takvi ne imadoše samilosti ni prema njima, ni prema nejačima, ni prema ženama, niti prema nerođenom bezgriješnom tabiinu. Mladićevi i Miloševićevi zlotvori nisu činili to što su ovi.

Na ovu vijest, koja se proču međ ljudima, Alija ibn Ebi Talib izasla svog izaslanika Harisa El-‘Abdija, da istu provjeri te da se raspita o istoj i da vidi i porazgovara sa ljudima iz područja na kojem se ovaj zločin dogodio, te da mu u najmanjem mogućem roku pošalje odgovor. No ovi i njega ubiše.

Tada se sklopi dobro poznati konsenzus, jednoglasno mišljenje među Alijinim saborcima da se prije bilo kakve borbe protiv bilo kojeg neprijatelja najpre mora obračunati sa Haridžijama. Tako da je Alija zajedno sa svojom vojskom krenuo k njima, i onda kada je došao do njih od njih zatraži da mu ustupe one koji su počinili gnusni zločin kako bi odgovarali za isti. No oni su samo kratko odgovorili da to neće učiniti te da su ih ustvari svi oni zajedno ubili! Nisu poslušali niti savjet Ebu Ejuba Ensarija, već su osorno od Alije zatražili da prizna svoje nevjerstvo te da je bio nevjernik pa da se zatim pokaje, te da će tek onda oni biti spremni s njime pregovarati. Ovakva glupost prosto nema granice!!!

No, kako se čuditi ovakvim događajima, kada ih je baš ovako i sam Poslanik ﷺ opisao:

Ubijaće muslimane, a ostavljaće idolopoklonike![3].

[1] Buhari, 3601., i Muslim, 2886., kao hadis Ebu Hurejre, Allah njime zadovoljan bio.

[2] Misli se na vraćanje sudu i parničenju u sporu između Alije i Muavije, neka je Allahovo zadovljstvo na njih dvoje!

[3] Buhari, 7432., i Muslim, 1064.

Izvori:

–          El-Bidaye ve-n-Nihaje, 7/317; Hafiz ibn Kesir

–          El-Kamil fi-t-Tarih, 3/218; ibnu-l-Munzir …

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo vas napišite vaš komentar ovdje
Molimo vas unesite vaše ime ovdje