Propis zajedničke dove poslije sunneta ili nafila u hanefijskom mezhebu (Zafer Ahmed El-‘Usmani Et-Tehanevi El-Hanefi)

0
51
Zajednicka dova

Propis zajedničke dove poslije sunneta ili nafila u hanefijskom mezhebu (Zafer Ahmed El-‘Usmani Et-Tehanevi El-Hanefi)

PRIPREMIO: Sulejman Čolaković, Islamski univerzitet u Medini, Fakultet šerijata
MEDINA, 08. april 2014. godine / 09. džumade-l-ahir 1435. g.
_______________________________________________________________

Bismillahi, we-l-Hamdu lillahi, we-s-Salatu we-s-Selamu ala Resulillah, emma ba’d:
Govoreći o novotarijama poslije namaza, veliki hanefijski učenjak i muhaddis, Zafer Ahmed El-‘Usmani Et-Tehanevi (umro 1394. g./h.), u poznatom hanefijskom djelu I’lau-s-Sunen (Uzdizanje Sunneta), u poglavlju o onome šta se uči nakon klanjanja farza, kaže:

“Neka se Allah smiluje novatorima koji su u nekim dijelovima Indije uveli praksu da imam i muktedije ustaju odmah nakon farza, kad prouče ‘Allahumme Ente-s-Selamu’, i klanjaju sunnete ili nafile, pa imam nakon Fatihe, koju uči naglas, uči dovu, a džematlije izgovaraju ‘Amin’.
To što čine, oni rade u smislu stalne obaveze i obični svijet smatra da takva dova nakon sunneta ili nafila, u džematu sa imamom, je dužnost u namazu. Oni čak zamjeraju imamu, ako malo duže klanja sunnete, govoreći: “Vidi ga, mi čekamo na završnu dovu, a on rastegao sa sunnetima…”

Mutevelije traže od imama koji službeno obavljaju tu dužnost da obavezno uče tu dovu poslije sunneta. U protivnom, oni ih optužuju i razrješavaju dužnosti. Oni neće da klanjaju za onima koji ne rade po njihovom običaju. Tako mi Allaha, to što rade je, zaista, novotarija u vjeri!

Vidio si iz hadisa br. 12 navedenog u glavnom tekstu ove knjige (tj. I’lau-s-Sunena):

“Da je aleyhi-s-selam 2 rekata poslije džume i akšama uvijek klanjao kod kuće.”

(PRIJEVOD 1004. stranice djela I’lau-s-Sunen)
__________________________________________________________________

To je dobar (hasen) hadis. A iz hadisa br. 13 vidio si da je aleyhi-s-selam upitan koji je namaz vredniji: kod kuće ili u džamiji?

“Zar ne vidiš kako je moja kuća blizu džamije? Da klanjam kod kuće draže mi je nego da klanjam u džamiji, osim, ako se radi o farzovima”,

odgovorio je. Ovo je vjerodostojan (sahih) ili dobar (hasen) hadis.

U svemu tome je dokaz da je on (tj. Poslanik, aleyhi-s-salatu we-s-selamu), uglavnom, imao običaj klanjati sunnete i nafile kod kuće, a ni u jednom hadisu nije navedeno da se on poslije (sunneta) vraćao u džamiju da bi učio dovu. U tome bi bila i poteškoća, što je razumljivo.

(Obratite pažnju na ovaj dio) Isto tako, ranije je navedeno, da ono što je preporučljivo (mendub) postaje pokuđeno (mekruh), ako se digne na stepen koji mu ne pripada. Npr: desnoj strani je lijepo davati prednost u svemu što se odnosi na ibadet, pa je Ibn Mes’ud, pošto se pobojao da se ne pomisli da je to stroga dužnost, rekao da je pokuđeno – mekruh (uvijek joj davati prednost).

Šta tek reći za osobu koja je ustrajna u novotariji ili onome što je pokuđeno!?

Ta grupa nema potpun dokaz u nekim predanjima u kojima stoji da je aleyhi-s-selam ponekad nafile klanjao u džamiji, kao što bilježi Tahavi u Šerhu Me’ani-l-Asar od Ibn Abbasa:

“Da je Allahov Poslanik, aleyhi-s-selam, klanjao jaciju (kad se govori o nekom namazu uvijek se podrazumjevaju farzi), a zatim poslije nje klanjao toliko da je u međuvremenu sam ostao u džamiji.”,

i kao što bilježi Ebu Davud od istog prenosioca:

“Da je Allahov Poslanik, aleyhi-s-selam, toliko dugo učio poslije akšama da su se u međuvremenu svi koji su bili u džamiji razišli.”

Klanjanje sunneta u džamiji, uistinu, niko ne negira. Ovdje se govori o onome što je bolje i o učenju dove zajedno u džematu, nakon sunneta. Da ih je bolje klanjati kod kuće potvrđeno je riječima hadisa, a ono što je (Poslanik, aleyhi-s-selam) rekao ima prednost u odnosu na ono što je uradio, tako da se njegov postupak (u konkretnom slučaju) tumači kao objašnjavanje dozvoljenosti (tj. da je sunnete dozvoljeno klanjati i u džamiji).

Ni u tim hadisima, a niti u drugim, nema naznake da je aleyhi-s-selam, nakon što je klanjao nafile (tj. sunnete) zajedno sa džematlijama učio dovu. Nego, njihovo vidljivo literarno značenje upućuje da je on klanjao namaz i učio toliko da su se oni, koji su bili u džamiji, u međuvremenu razišli.

Na osnovu čega se može, što oni hoće, ušerijatiti dova poslije nafila u džamiji!? Naprotiv, pošto u tome ima vid prisiljavanja imama i muktedija da klanjaju sunnete i nafile u džamiji, a to u sebi sadrži mijenjanje onoga što je propisano i što je bolje, i pošto je u tome ograničavanje u onome u čemu je Allah dao izbor, to ima status novotarije u vjeri koja je haram. (PRIJEVOD 1005. stranice djela I’lau-s-Sunen)
__________________________________________________________________

U glavnom tekstu (ove knjige) je navedeno od Ebu-l-Ahvesa koji prenosi od Ibn Mesuda da je rekao: “Kada imam završi (s namazom), pa ne ustane niti se okrene, a neko ima potrebu (da ide), neka ide i neka ga ostavi. Njegov namaz je završen.” Prenosioci ovog hadisa su povjerljivi.

Još eksplicitnije je to što je zabilježeno u Medžmeu-z-Zevaid (1-200), gdje je rečeno da su prenosioci tog hadisa vjerodostojni, da je Ibn Mesud rekao: “Kad imam preda selam, a neko ima neku potrebu, neka ne čeka da mu se poslije selama okrene licem pa makar rastavio namaz i predavanje selama.”

U svemu tome postoji dokaz da muktedija može otići za svojim poslovima, nakon što imam završi (farz) namaz i preda selam. Obvezivanjem učenja dove nakon sunneta i nafila je izmjena ove dozvole i otežavanje imamu i narodu bez razloga. Oni, uistinu, imaju po šerijatu slobodan izbor da nafile klanjaju u džamiji ili kod kuće, ili bilo gdje drugdje i mogu nakon klanjanja farza ići za svojim poslovima. Uzvišeni Allah kaže:

“A kada se namaz završi, onda se po zemlji raziđite i Allahovu blagodat tražite…” (El-Džumu’a, 10.)

Za njih nema dokaza u onome što je preneseno u smislu općenitog poticanja da se uči dova poslije svakog namaza, farza i nafile. U tome se ne određuje da ta dova bude zajednička i da jedni druge čekaju (da bi zajednički dovili).

Isto tako, nije valjan dokaz to što je rekao Eš-Šurunbulali u Nuru-l-Idahu i komentaru, nakon njegovih riječi: “Ustajanje radi obavljanja sunneta poslije farza, a koji su vezani za farz, je sunnet.”  (PRIJEVOD 1006. stranice djela I’lau-s-Sunen)
_______________________________________________________________

Naime, on je rekao: “Mustehabb je imamu, nakon što preda selam da se pomakne ulijevo radi klanjanja nafile nakon farza. Mustehab je da se nakon toga, tj. nakon nafile, okrene muktedijama i da triput izgovore estagfirullah, da prouči sure El-Felek i En-Nas, zatim Ajetu-l-Kursiju, te da kažu ‘subhanallah, elhamdu lillah i Allahu ekber’ po trideset tri puta, zatim da uče dovu za sebe i muslimane podignutih ruku…”

Prethodno rečeno ne ukazuje da se to sve i dova uče u džematu (zajednički) i da se sve to radi u džamiji. To zbog toga što gramatički oblik množine, u osnovi, ne iziskuje sastajanje i pridruživanje. To su, eksplicite, istakli učenjaci u Usulu-l-Fikhu. To što je on rekao znači da muslimani trebaju poslije farz-namaza proučiti dove koje se u tradiciji prenose, da ih svako prouči pojedinačno, i da svako poslije njih dovu čini za sebe i muslimane.

To zaključujemo na osnovu toga što je sam Eš-Šurunbulali, prije toga, eksplicitno rekao da je:“…vrednije sunnete klanjati tamo gdje će se moći biti dalje od rijaluka (pretvaranja) i gdje će se moći biti iskrenije i čistije, bilo u kući ili negdje drugdje.” (str. 182)

Pošto je sunnete, po njemu (Eš-Šurunbulaliju), vrednije klanjati kod kuće, kako se onda njegov govor: “Istigfar čine Allahu i hvale Ga…”, može tumačiti da se to radi u džamiji, zajednički?

Isto tako, Eš-Šurunbulali je prije toga eksplicitno rekao, prenoseći iz djela Medžmeu-r-Rivajat, da kada neko završi namaz može, ako hoće, zikr i dove proučiti sjedeći, a ako hoće, može ih učiti stojeći. (PRIJEVOD 1007. stranice djela I’lau-s-Sunen)
___________________________________________________________________

Njegove riječi: “Mustehab je imamu da se poslije nafile okrene licem prema džematu…” ne znače da se on prema njima okreće da bi učili dovu, nego znače da mu je mustehab da prestane biti džematu okrenut leđima, kako je bilo dok ih predvodio kao imam na farzu, bilo da im se okrene u sjedećem položaju na svom mjestu ili ode za svojim poslom. On je eksplicitno naglasio da imam u tome svemu ima izbor (str. 182).

To zbog toga što se sa svim tim prekida biti okrenut leđima. Razumi to! Allah upućuje na Pravi put koga hoće.” (PRIJEVOD 1008. stranice djela I’lau-s-Sunen)

IZVOR:

* I’lau-s-Sunen (إعْلاَءُ السُّنَنِ) – najbolje napisano djelo u hanefijskom fikhu iz reda djela Ehadisu-l-Ahkam (fikhskih propisa uzetih direktno iz hadisa).
* 2. tom: 1004. – 1008. stranice.
* Izdavač: Daru-l-Fikri, 2001. g.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo vas napišite vaš komentar ovdje
Molimo vas unesite vaše ime ovdje