Pitanje:

Da li je dozvoljeno da otvorim radnju za rad hidžame, i da pritom od ljudi uzimam nadoknadu za to?

Odgovor:

Sva hvala pripada Allahu.

Islamski pravnici su se razišli po pitanju zarade od hidžame, da li je ista pokuđena, ili pak dozvoljena bez pokuđenosti. Razlog njihovog razilaženja jeste upravo samo razilaženje pravnika kada je riječ o shvatanju svih hadisa koji su došli po ovom pitanju.

Od hadisa koji su navedeni kada je riječ o pokuđenosti hidžame su:

  1. Poslanikove ﷺ riječi: „Zarada nadničara koji radi hidžamu je prljava.“ Hadis je zabilježio imam Muslim 1568.
  2. Kao i Poslanikove ﷺ riječi: „Najlošija zarada jeste; nadnica bludnice, naknada za psa i zarada onoga koji radi hidžamu.“ Prenio ga je Muslim 1568.
  3. Od Ebu Hurejre, Allah njime zadovoljan bio, se prenosi da je rekao: „Allahov poslanik ﷺ je zabranio zaradu onoga koji radi hidžamu.“ Zabilježio ga je Ahmed 7635., Nesai 4673., b. Madže 2165., a predanje je Albani okarakterisao vjerodostojnim prilikom valorizacije zbirke imama Nesaija.

Dok su predanja koja su došla kada je reč o olakšici po ovom pitanju:

  1. Ono što su zabilježili Buharija 2102., i Muslim 1577., od Enesa b. Malika, Allah njime zadovoljan bio, da je rekao: „Ebu Tajbe je Allahovom poslaniku ﷺ uradio hidžamu, pa je (poslanik) naredio da mu se poda jedan saa’ (oko 2.5kg tj. 4 pregršta) hurmi.“
  2. Također ono što su prenijeli Buharija 2103 i Muslim od b. Abbasa, Allah njime zadovoljan bio, da je rekao: „Allahov poslanik ﷺ je uradio hidžamu, te je onome koji mu je uradio hidžamu podao (naknadu), a kada bi isto to bilo zabranjeno, ne bi svakako ništa dao.“ Ovo je tekst predanja kako stoji kod Buharije, a također je on zabilježio i sledeću verziju 2278.,: „(Allahov poslanik ﷺ) je dao onome koji radi hidžamu naknadu, a kada bi znao pokuđenost, ne bi mu dao.“ Dok kod Muslima 1202 stoji: „A kada bi to bio suht (vrsta prljave zarade koja povlači sramotu) vjerovjesnik ﷺ ne bi isto dao.“

Većina islamske uleme je stav da se ova predanja trebaju ujediniti na način da se pomenuta zabrana shvati kao pokuđenost.

Ibn Kudame je kazao: „Dozvoljeno je da unajmi onoga koji radi hidžamu kako bi istu njemu obavio, i nadoknađivanje istog je dozvoljeno. I ovo je odabrani stav Ebu el-Hattaba, i to je ujedno i mišljenje b. Abbasa. I shodno toga stava su i Malik, Šafija i tzv. mislioci (Hanefije). (Ebu Ja’la iz redova hanbelija) el-Kadi je kazao: ‘Nije dozvoljena naknada onoga koji obavlja hidžamu’ i pritom je spomenuo da je imam Ahmed tekstualno tog stava i to na više mjesta i kako je rekao: ‘Daću nešto, ali bez ikakvog ugovora ili uslovljavanja, a nadničar to isto može uzeti te da isto uloži u hrani jahalice, jelu svoga štićenika, hrani radnika, a njemu samom nije dozvoljeno da jede od iste. Od onih koji su naknadu onoga koji radi hidžamu smatrali pokuđenom su Osman, Ebu Hurejre, Hasan el Basri, en-Nehai, jer je Allahov poslanik ﷺ rekao: „Zarada nadničara koji radi hidžamu je prljava.“ Hadis je prenio Muslim, dok je o naknadi onoga koji radi hidžamu rekao: „Time nahrani kamilu svoju, i štićenika svojeg.“ Ovo je zabilježio Ahmed, Tirmizi 1277., ovo je predanje Albani okarakterisao vjerodostojnim u djelu valorizacije hadisa imama Tirmizije.

Ono što upućuje na dozvolu kao i to da nije haram jeste ono šo je b. Abbas prenio kada je rekao: „Allahov poslanik ﷺ je uradio hidžamu, te je onome koji mu je uradio hidžamu podao (naknadu), a kada bi isto to bilo zabranjeno, ne bi svakako ništa dao.“ Buhari i Muslim. Dok u drugom predanju stoji: „Kada bi isto bilo prljavo, ne bi zasigurno ništa ni dao.“ Kao i Poslanikove ﷺ riječi po pitanju naknade onome koji radi hidžamu: „Njime nahrani svojeg štićenika.“ Ovo je jasan dokaz dozvole naknade, jer nije dozvoljeno da hrani svojeg štićenika-roba nečim što je haram jesti, jer je štićenik od ljudi, potomaka Adema, tako da je i njima zabranjeno ono što je Allah zabranio i slobodnim ljudima. Činjenica da je isto nazvao ‘prljavom zaradom’ ne iziskuje zabranu, jer je vjerovjesnik ﷺ bijeli i crni luk nazvao prljavim i pored činjenice da je oboje dozvoljeno.

No, vjerovjesnik ﷺ je slobodnom čovjeku isti čin smatrao pokuđenim kao vid udaljavanja i čistoće zbog niskosti ovog zanimanja. Dok je njegova naredba da je time nahrani stićenik-rob, sasvim jasan dokaz dozvole iste zarade. Stoga se zabrana jela ovakve zabrane mora shvatiti kao pokuđenost bez zabrane.“ Djelo el-Mugni 6/133, sažeto iz konteksta.

Stoga, nema zapreke da se otvori jedna ovakva radnja, dok se nadoknada uzeta od ljudi za obavljane ovog čina neće smatrati haramom, a Allah najbolje zna.

 

Izvor:

https://islamqa.info/ar/71303

 

Preveo: M.M.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo vas napišite vaš komentar ovdje
Molimo vas unesite vaše ime ovdje