Životopis šejha Ebu Bekra el-Džezairija

Njegovo puno ime je Džabir b. Musa el-Hilali el-Džezairi. Šejh je od potomaka Hilala, jednog od poznatih arapskih plemena koji su napustili arapski poluotok i koji su se nastanili u sjevernoj Africi.

Rođenje:

Šejh je rođen u selu Liva do poznatijeg grada Biskre, koji se naziva nevjestom južnog Alžira, koji je poznat po bogatim usjevima, rijekama, tako da je to ustvari jedna prelijepa oaza u alžirskoj pustinji. Rodio se 1341. godine po hidžri. Babo mu je preselio kada je imaо svega jednu godinu, tako da je porastao u majčinom krilu.

Odrastanje:

Inače, šejh pripada porodici poznatoj po hafizima Kur’ana, kojeg je i sam još u mladim godinama naučio, zahvaljujući prije svega pažnji njegove majke, tako da je imamio u svom selu još kada je imao svega 16 godina.
Najprije je učio kod šejha Isaa Mutevefija, kojeg je doveo u svoje selo iz obližnje Biskre, a kod kojeg je prešao, iz oblasti arapskog jezika, komentar Adžrumije, i stihove od b. Ašira malikijske pravne škole, kao i još neka djela iz oblasti nauke o hadisu.
Da bi se kasnije preselio u Biskri gdje je učio od šejhova toga grada, a posebno se okoristio od šejha Tajjiba el-Akabija, koji je učio u poslanikovoj Medini, i u mnogome se puno okoristio od njega.
Kasnije se šejh preselio u prijestolnicu Alžira, gdje je nastavio sa radom u Udruženju uleme, koja je bila prva iskra sprovedbe poslanikove prakse diljem Alžira, i koje se posebno isticalo u širenju sunneta, i dokidanju kojekakvih sujeverja. Tu je osnovao list “Misionar i bajrak” koja je u mnogome doprinela oživljavanju Islama u srcima ljudi i mladića onda. 1372. godine po hidžri šejh je otišao na hadž, i nakon što je obavio isti, prilikom njegovog boravka u Medini, doseljenici iz Alžira u Medini su šejha privoljeli Medini, i zatražili od njega da ostane u njoj, ta da se oni okoriste od njega, a i on od Medine. Tu se posebno isticao njegov amidža Isa, koji je mnogo volio Medinu, i želio preseliti u njoj. Allah se i odazvao molbi njegovog amidže koji je ubrzo i preselio u Medini i to je dosta uticalo na samog šejha koji je onda odlučio ostati u Medini, a koju je duboko zavoljeo, a i ona njega, tako da je čvrsto odlučio tu ostati.
Tu se okoristio od postojeće uleme, da bi 1374. godini po hidžri dobio idžazetnamu od strane vrhovnog sudskog rukovodstva u Meki da može držati dersove u Poslanikovoj s.a.v.s. džamiji, u kojoj je poziv predavača obavljao sve do dan-danas.

Poslovi i funkcije koje je obnašao:

– Radio je kao profesor u “Muhammedovoj medresi”
– Kao i u Medresi ispravnih prethodnika
– Kao i u medinskoj hadiskoj rezidenciji – daru-l-hadis en-Nebevi
– Kao što je imao veoma pozitivnu ulogu u rad i osnivanju Medinskog univerziteta
– Isto tako bio je od inicijatora osnivanja svetske islamske organizacije – Rabite
– I islamskog kur’anskog radija koji još do današnjih dana radi
– Sve to u toku obavljanja pomenute dužnosti – predavača u poslanikovoj džamiji

Predvođenje namaza u Poslanikovoj džamiji u Medini

Šejh je predvodio ikindiju namaz 1413. godine po hidžri, onda kada je toga dana zakasnio imam poslanikove džamije šejh Abdulaziz b. Salih

Neki od šejhovih istaknutih učenika:

– Šejh Abdullah sin šejha Šenkitija, autora poznatog tefsira, profesor na Islamskom univerzitetu, i predavač tefsira u poslanikovoj džamiji trenutno
– Šejh Muhtar također sin šejha Muhammeda el-Emina Šenkitija
– Šejh Omer Fellate rhm., predavač u poslanikovoj džamiji
I mnogi, mnogi profesori i šejhovi diljem Medine, Hidžaza, Saudijske Arabije i diljem čitavog islamskog svijeta, kao i brojni naši alimi sa prostora Balkana a i šire.

Šejhov opis i njegov ahlak

Šejh je osrednje građe možda malo niži, bijele puti pomješane crvenilom, guste brade, koja mu je u poslednjim godinama pobjeljela, no njegova sijedost je i pored toga izrazito lijepa. Šejh nosi bijelu gutru, sa bijelom galabijom, povinujući se poslanikovim riječima:

“Oblačite bijelo!”

Šejh se odlikuje mehkoćom i nežnošču, izrazito je lijepog ahlaka, dobar je supružnik, postojan i čvrst kada je istina u pitanju. Naprosto, njegove su osobine poput i osobina ostale uleme koji praktikuju ono što znaju, tako da se šejh smatra ostatkom ispravnih prethodnika. Inače je vrlo skoman kada je riječ o odeći, stanovanju, prevoznim sredstvima, hrani i piću, kao što je skroman u odnosu sa mlađima i starijima, siromašnima i emirima, i ovo je vjerovatno to što je šejha privoljeo običan svijet.
Blag, voli blagost zbog koje kad-kad brzo zna pustiti suzu, i, kao što je sam pričao, nikada u životu nije svojom rukom zaklao bilo koju životinju, niti kokošku, a ni ovcu, niti bilo šta drugo. Strpljiv, volonter, bogobojazan, puno se uzda na Allaha, Silnog. Nikada u životu ni od koga nije ništa pozajmio, ako šta ima udjeli, a ako nema prosabura.
Više puta je u snu vidio Allahovog poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u kojim ga je podstaknuo da nastoji klanjati u njegovoj džamiji, stoga šejh i ne klanja osim u poslanikovoj džamiji svih pet dnevnih namaza, osim usljed iznimnih situacija, bolesti, puta, a u hadisu je navedeno:

“Rob onda kada oboli ili putuje, Allah takvom upisuje ono što je inače praktikovao za vrijeme dok je bio zdrav i kod kuće.”

Allaha molimo da nas i njega usmrti na pokornosti i lijepom ibadetu Njemu Uzvišenom. Izrazito puno voli Allahovog poslanika, oko kojeg je i napisao svoju poznatu knjigu “Čovjek kojeg treba voljeti” a koja je u stvari životopis Allahovog poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koju podučava u poslanikovoj džamiji.

Pohvale uleme na njegov račun

O njemu je Hammad el-Ensari, medinski muhaddis, rekao: “Usnio sam šejh Ebu Bekra el-Džezairija kako hoda odjeven odjećom kakvu na dunjaluku nisam vidio da iko oblači, i s njim je bila još jedna osoba koja je bila odjenuta odjećom, ne tako lijepom kao njegova, a isto sam protumačio da se radi o takvaluku-bogobojaznosti.
Dok je Abdulmuhsin el-‘Abbad za njega rekao: “Nakon što je šejh b. Baz otišao sa pozicije direktora Islamskog univerziteta u poslanikovoj Medini na poziciju upravljanja zanstvenih naučnih radova i izdavanju fetvi u Rijadu, Allah mu se smilovao, znao me je upitati o dersovima u poslanikovoj džamiji, kao i o predavačima, a zasebno bi me pitao o šejhu Ebu Bekru el-Džezairiju.
Ukratko, šejh je, Allah ga sačuvao i poživio, iskreni borac na Allahovom putu svojim jezikom i imetkom svojim, na putu poziva ka Allahu, uz znanje, mudrost i lijepog vaza, i to shodno uputi Allahovog poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a na kraju krajeva Allah će njega i nas obračunati, i mi nikoga pred Allahom ne čistimo, no samo svedočimo ono što znamo.

Njegovi potomci

Šejh ima jednog sina, Abdurrahmana koji je doktor pri Islamskom univerzitetu u Medini, kao i devet vrlih kćerki, a također ima i preko 60 unuka.

Njegova djela

Njegova se djela odlikuju lahkoćom izraza i metode, izazito lijepog sklopa rečenice i lahka su za razumjeti. Neka od tih poznatijih djela su i:

1. ”Minhadžul-muslim” – ”Put pravog muslimana”, knjiga obrađuje teme iz akide, norme ponašanja, ibadat i muamelat. Knjiga je prevedena i na bosanski jezik i izdana od strane AIO, Zenica,
2. ”Akidetul-mumin” – ”Vjerovanje vjernika”,
3. ”Ejsirul-tefasir lil-Kur’anil-kerim”, u 4 toma,
4.”El-Meretul-muslimeh” – ”Žena muslimanka”,
5.”Ed-Devletul-Islamijetu” – ”Islamska država”,
6. ”Hazal-habib Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem”, sira,
7. ”Kemalul-ummeti fi silah akidetiha” – ”Savršenstvo ummeta je u ispravnosti njegove akide”,
”Haulai humul-Jehud”, o Židovima..

 

Sakupio i pripremio: Miralem Misini

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo vas napišite vaš komentar ovdje
Molimo vas unesite vaše ime ovdje